Ljubav ne boli, jer ljubav je smisao i esencija života. Ono što stvara bol je naš način vezivanja u partnerskim odnosima ili vrsta attachment-a.
Način funkcionisana i obrasce ponašanja u partnerskim odnosima određuju naši unutrašnji radni modeli. To su podsvesni programi funkcioniranja u emocionalnim odnosima. Razvijeni su kroz najranija iskustva vezivanja za roditelje, a pre svega sa majkom, kada se mozak bavio učenjem o svetu i sebi. To odredjuje naše buduće veze i funkcionisanje u emocionalnim odnosima.
Način vezivanja u partnerskim odnosima svrstava nas u jedan od 4 tipa:
✅Odbijajući tip se oseća dobro i kada nije u vezi i želi samostalnost ili površnu vezu jer je dublji kontakt opasan i drži se na distanci. Uprkos čežnji za kontaktom dete je razvilo mehanizam držanja velike
distance da ne bi bilo povređeno. Osoba oseća da ne treba i ne želi bliskost, treba joj puno prostora, slobode. Oseća se ugroženo ako mu je druga osoba preblizu.
✅Potrebiti tip je previše zaokupljen bliskim odnosima i njegovo unurašnje stanje zavisi od prihvaćenosti od strane drugog. Želi biti jako blizak s partnerom i nesvesno se boji da će ga partner napustiti. Povezan je sa svojom slabošću, nevrednošću, potrebom i očekuje od partnera da ga namiri. “Ako partner nije sa mnom osećam se loše”, kao i beba čije mame nema u sobi. “Što sam više potrebit to mi više trebaš. Moja sigurnost je ugrožena ako nismo dovoljno blizu, ili ako odeš.”
✅Plašljivi tip želi bliskost, ali se na nesvesnom nivou plaši jer očekuje ponovo odbacivanja, ne veruje drugima i ne prepušta se u vezama. Nastaje kada dete nije ostvarilo ni prvo vezivanje s mamom (bonding), niti se namirilo u simbiozi, ali ima snažni potrebu za bliskošću. Nenamirena osoba čezne za stapanjem s nekim, ali ujedno ima strah da se pusti u odnos.
✅Sigurni tip ima pozitivnu sliku i o sebi i o drugima i ima bliske odnose u kojima ne gubi autonomiju.
Voli partnera takvog kakav jeste i ne treba da partner bude drugačiji kako bi se osećao bolje. “Dobro mi je i bez tebe, ali sa tobom mi je još bolje.”